srijeda, 23.05.2007.
evo dvije pričice
Sjedi Irac u pubu i pije, pije, pije....cijelu noć. Pred jutro barmen mu kaže da je kraj, da mora platiti, jer se pub zatvara. Irac plati, i ustane sa barske stolice, ali padne ravno na nos. Pokuša još jednom ali ista stvar. Ništa, odluči otpuzati van, pa ce mu svjež zrak razbristiti glavu. Vani se nadiše svježeg zraka, opet pokuša ustati, ali opet padne na facu. Nema mu druge nego mora otpuzati do kuće, pokuša ipak na pola puta ustati ali opet pljusne na facu. Kada je dopuzao kući, preskoči pranje zuba, jer nije mogao dohvatiti umivaonik, nego se jedva popne na krevet i istog trena zaspi.
Ujutro ga žena probudi vičući na njega:" Opet si se noćas oblokavao u pubu!?!"
On:" Nisam, od kud ti ta ideja!!"
Ona" Ne laži, nazvali su iz puba da si opet tamo zaboravio invalidska kolica."
Jednog dana upoznala sam jednog divnog gospodina i zaljubila se. Kada je postalo jasno da cemo se vjencati, odlucila sam prestati jesti grah.
Nekoliko mjeseci kasnije, na moj rođendan, pokvario mi se auto dok sam se vracala kuci s posla. S obzirom dasam zivjela na selu, pozvala sam muza i rekla mu da cu kasniti, jer sam morala pjeske kuci. Iduci tako, uz put sam naisla na jednu malu krcmu iz koje se sirio miris graha i ja jednostavno nisam mogla odoljeti. Buduci da sam pred sobom imala jos par kilometara puta, predpostavila sam da cu se putem osloboditi svih nuspojava dok ne stignem kuci. Usla sam u krcmu i za cas posla "sredila" tri porcije graha. Kada sam nastavila pjesaciti, potrudila sam se osloboditi svih plinova.
Kada sam stgla, moj muz je bio radostan sto me vidi i veselo je rakao:"Draga imam iznanađenje za večeru!". Stavio mi je povez preko očiju, i odveo za stol u blagavaonici. Sjela sam, i bas kad je htio skinuti povez, zazvonio je telefon. Natjerao me da mu obecam da necu skinuti povez dok se ne vrati, i otisao se javiti.
Grah koji sam pojela je jos uvijek radio, i pritisak je postao nepodnosljiv, tako da sam iskoristila priliku dok se muz ne vrati, nagnula se na jednu stranu i "pustila" jedan. Ne samo da je bio glasan, nego je i smrdio kao kamion gnojiva koji prolazeci pored pilane pregazi tvora. Uzela sam salvetu s krila i otpuhala smrad. Zatim sam se nagnula na drugu stranu i "odapela" jos tri. Smrad je bio gori od kuhanja kiselog zelja. Naculivsi usi na telefonski razgovor u susjednoj sobi, nastavila sam ovako jos nekoliko minuta. Zadovoljstvo je bilo ne opisivo.
Kada je pozdravljanje oznacilo kraj moje sloobode, ucinila sam jos nekoliko kruznih pokreta salvetom i raspuhala preostali smrad, vratila sam salvetu na krilo i uz osjecaj zadovoljstva i olaksanja, spustila ruke na krilo. Lice mi je imalo najneviniji izraz kada se moj muz vratio i ispricao sto se tako dugo zadrzao. Pitao me jesam li virila i uvjerila sam ga da nisam.
U tom trenu, skinuo mi je povez i dvanaest gostiju koji su sjedili za stolom u glas je uzviknulo:" SRETAN ROĐENDAN!!!!".
Pala sam u nesvjest.
- 20:19 -
srijeda, 07.03.2007.
Ah, eto, ne mogu ja bez ovih videoclipova
ili, kao što reče jedan pametan pjevač hrvatske punk grupe: "Što nam treba u životu...jedan clip u Photoshopu i već smo spremni za Europu..."
ovaj video je fakat jeben...baš za europu...meni je osobno najbolji Đorđe, a vama? komentirajte ;-))
- 21:56 -
nedjelja, 18.02.2007.
EVO JEDNA PRIČA
KLJUČ
Sretnem zimus Miru, svoju bivšu učenicu, sad studenticu. Iz nekadašnje stidljive debeljuce izrasla je u visoku i zgodnu djevojku; pametna je bila uvijek. Uživam dok je gledam.
Čavrljamo, prisjećamo se, smijemo se… A onda ona veli ozbiljno:»Joj, učiteljice, jadni mi s ovom novom ministricom…» Čudim se njenoj brizi:»Ta, hajde, što je tu strašno,netko mora biti ministar, sad ovaj ili onaj, što mi tu možemo..?»
«Ali, profesorica Tica, predavala je meni, Ani i Hrvoju u gimnaziji. I…zaključavala nas je, da znate!»
Zinula sam. Ostala sam bez teksta. Potpuno.
Priča tako meni Mira da ih je njena bivša profesorica, a sadašnja ministrica u nekoliko navrata zaključala u njihovu učionicu na trećem katu(!) jer su «bili nemogući» a zatim je otišla svojim poslom. Moje bivše đake! Srdžba me preplavljuje ali nastojim da Mira to ne vidi. Želim je utješiti. «Čuj, malena, što je tu je. Prošlo je, preživjeli ste, ne ponovilo se. Sad smo mi prosvjetari u gabuli, ali ne boj se, nas je malo teže zaključati.» Smije se. Rastajemo se uz nježan pozdrav.
* * *
Uživam na popodnevnoj kavici s frendicom iz djetinjstva. Kasno proljeće, krcata terasa ugodnog elitnog kafića u centru, u vlasništvu poznatog nogometaša.
Odlazim na šank po ključ toaleta. Unutra je baš ugodno hladno. Po izlasku iz WC-a, perem ruke i umivam znojno lice, obnavljam ruž. Ajoj, skoro sam zaboravila zaključati zahod. Sad ću. Gle, ova žena mi je poznata…Pa to je ministrica Tica! Čekaj, dat ću joj ključ…Ah, prekasno, već je ušla, al je brza!
Iznenada mi se pred očima ukaže ojađeno lice moje bivše učenice Mire. I Ane, i Hrvoja… O da, učinit ću to za svoje bivše đake, i za sve njene bivše đake, bogme hoću!
Osvrćem se. Nigdje nikoga, ni na hodniku. Brzo se išuljam i već zaključavam.
A onda uzimam mobitel i zovem Zvonka, starog znanca i kolegu, novinara koji, zgodne li podudarnosti, stanuje u blizini.
«Bok, Zvonac, ja sam. Jesi u Zagrebu? Odlično. Fotić imaš, jesi za akciju? Pazi, ovak': ak hoćeš ekskluzivnu fotku ministrice prosvjete zaključane u zahodu, doleti odma'! Imaš pet minuta, nakon toga ključ više nije kod mene…»
* * *
EPILOG
Prema svim izvorima informiranja, profesorica Tica konačno je odlepršala iz ministarske fotelje. Čini se da joj je odzvonilo. Bogu hvala.
Ali, jao! Sada je imenovana ravnateljicom iste one gimnazije gdje je radila prije promaknuća. Bilo kako bilo, to je svakako manje zlo nego vratiti je u razred među djecu.
Kako čujem od svojih bivših đaka, profesori i ostalo osoblje dotične gimnazije dobri su ljudi i sjajni predavači. Istina, njima sada neće biti lako ali vjerujem da će se snaći.
Konačno, i ured ravnatelja ima ključ, zar ne?
- 18:17 -
hihihi
na ovo sam naletila još prije par mjeseci, al tak je smiješno da ga moram podijelit s ljudima.........pišaona
- 18:09 -
srijeda, 14.02.2007.
e ovo još nisam vidjela.........
čovjek bi pomislio, da, koliko god mi imali predrasude prema Amerikancima, nisu baš TAKO GLUPI.....No, ovaj video je srušio sve rekorde svjetske gluposti.........
- 18:50 -
ponedjeljak, 04.12.2006.
KAD SE ČOVJEK RAZOČARA
Zaista ne mogu vjerovati da postoje osobe koje zovete prijateljima, a onda se dogodi nešto...i jednostavno do tog trenutka niste svjesni da je sve bilo samo onako-bezveze...
nedavno sam se razočarala u jednoj osobi...za koju sam stvarno mislila da smo si dobre, da smo frendice...još uvijek zapravo ne znam razlog...tek kad malo bolje razmislim, shvatim da uopće nema razloga, da NEMAM BLAGOG POJMA zašto smo "u svađi"( ako se to tako uopće i može nazvati)...fakat ne kužim...
Dolazi mi na pamet pomisao da kad nađeš neku osobu koja ti malo-pomalo postaje važan dio života, izgubiš neku drugu osobu, koja je jednako tako sastavni dio tvog života, iako možda ne na taj način....ne znam, više stvarno ništa ne znam...nedavno sam upoznala jednu osobu koja mi se stvarno počela sviđati...a ovu drugu osobu je to ne znam iz kojeg razloga naljutilo...i onda sam shvatila da su svi ljudi u mom ljubavnom životu bili bezveze, kad stvarno nađeš osobu koja ti je slična, koja razmišlja kao i ti, TEK ONDA SHVATIŠ...i mogu mi ljudi govoriti da ne znam ništa o ljubavi, ali možda znam nešto vrednije..znam da se prijateljstva ne bi trebala rušiti tako lako...JA SAM JOŠ UVIJEK PRIJATELJICA, A TI LINA
- 10:17 -
petak, 24.11.2006.
TRAGIČKA KRIVNJA U SOFOKLOVU "KRALJU EDIPU"
Kao najpoznatija i najviše slavljena grčka tragedija, "Kralj Edip" veoma temeljito obrađeno i genijalno napisano djelo. Sofoklo, za razliku od Eshila, koji likove prikazuje jednostavno, u grubim potezima, težište radnje stavlja na njihovu sudbinu i mnogo se više usredotočuje na njihov duševni život.
Mit o Edipu Sofoklo je obradio sa psihološkog stajališta, realistično dočaravajući unutarnje borbe i previranja glavnoga junaka, stavljajući u prvi plan Edipovu sudbinu. U upornom i grozničavom istraživanju, Edip dolazi do spoznaje da je ubio vlastitog oca Laja i oženio se majkom Jokastom. Sofoklo majstorski ocrtava kako postupno i sigurno dolazi na svijet strašna istina. Iako je pritisnut dubokom trpnjom i strašnom moralnom nevoljom, Edip s golemom duševnom snagom prihvaća istinu, izbode si oči i odlazi u progonstvo, a njegova žena/majka se vješa.
Cijela tragedija se zapravo sastoji u Edipovu istraživanju vlastite prošlosti, u njegovim sumnjama, nadama i patnjama. Može se reći da Sofoklo analizira mit o Edipu, jer su se sva presudna zbivanja dogodila prije vremena prikazanog u djelu. Strog u strukturi, pokazuje nam kako se čovjek, u pokušaju da se oslobodi teških životnih udaraca, sve više i više zapliće u mrežu nesreće, te ga na kraju upropaštava vlastita znatiželja. U početku tragedije, Edip je sretan, slavljen i moćan, a na kraju posramljen, slijep, očajan i posve skršen. U tom je kontrastu i smisao tragedije.
Sofoklo zna da nesretni nisu samo krivci, nego i nevini, baš poput Edipa, koji je postao simbolom ljudskog duha koji srlja u vlastitu propast.
LJUDI MOJI, PA TKO BI REKAO DA JE OVO NAPISANO PROŠLE GODINE, SA SAMO 15 GODINA?
- 19:08 -
srijeda, 01.11.2006.
MY VERY OWN CRNA LISTA
Dakle. Jučer sam vjerojatno oborila rekord sa dva događaja koji su zasjeli na prva dva mjesta moje «hall of fame» liste najvećih gluposti i bruka. Evo kako sada stvari stoje:
1. Nadrogirala se kao idiot na halloweenu( tko je taj mutav događaj uopće i izmislio?!) i zabrijala s frendom iz razreda( s kojim ću u taj isti razred morati ići još dvije i pol GODINE) 
2. Prodala nekom tipu praxiten pod ecstasy za duplu cijenu( samo da se razumijemo: ON je MENE pitao imam li nešto za prodati)
3. 5 riječi: crnac, blow job i njegova žena( zaključite iz priloženoga- btw žena je imala izraz lica kao da bi me mogla zgromiti). Ups! Moja isprika jest: bilo je ljeto 
4. Frendica mi je skinula badić na prepunoj skakaonici( ono visoko u moru sa čega se skače);LJUDI SU DOSLOVNO PIŠALI OD SMIJEHA 
5. Svi mogući padovi, saplitanja, jedna cigareta koju mi je pametna LINA zagasila u oku, sve nikad shvaćene fore 
6. Činjenica da sve to sada ponovno spominjem i dajem na znanje svima koji će ikada čitati ovaj blog 
- 20:06 -
petak, 29.09.2006.
NEŠTO ČEMU SE NE BI TREBALO SMIJAT, ALI...
Pete živi u Velikoj Britaniji. Pete ima Touretteov sindrom. Pete je pobijedio na Londonskom Big Brotheru. Zahvaljujući Touretteovom sindromu.
http://www.youtube.com/watch?v=ekFLT2ucCs8
http://www.youtube.com/watch?v=Y3V1uZMaKxU
- 19:41 -
četvrtak, 28.09.2006.
DOBRA STARA AZRA
Danas sam opet susrela Krvavu Meri, nakon dugo godina,na glavnoj ulici malog otočkog mjesta, gdje ljetujem od djetinjstva.
Morala bi imati preko pedeset, najviše pedeset i pet… Lijepa je, izgleda dostojanstveno i elegantno, sasvim drukčije nego nekad, davnih godina kad je stekla ovaj nadimak…
Njeno lice sada nekako blista. Na tom licu sad je vrlo malo šminke. Za razliku od nekad… Sada je, ovakvu, više nitko od nas ne bi zvao Krvava Meri, nitko. Kao onda, početkom osamdesetih…
* * *
Prvi put smo je vidjeli onog ljeta kad je Nikica došao s gitarom i naveo i najstidljivije među nama da zaborave komleks ja-ne-znam-pjevati. Bio je vruć dan; cijelo naše brojno tada tinejđersko društvo rasprostrlo se na prostranom platou glavnog kupališta, pokraj starinskih zeleno obojenih klupica; ovdje smo se iz dana u dan izležavali i sunčali, kartali na raširenim spojenim ručnicima, uz gitaru pjevali «Dugme», «Prljavce», «Azru», ako već nismo plivali i skakali sa skakaone ili igrali picigin; katkad smo iz iste ogromne zdjele jeli francusku salatu ili palačinke (već tada sam rado rezuckala, miješala, pekla, kuhala i nitko nije imao ništa protiv, dapače), dok su naše kolektivno klopanje pratile slinećim pogledima debele obitelji stranih (štedljivih) turista…
Krvava Meri odjednom se stvorila gotovo niotkuda; sjedila je na klupi, onako visoka, ogromna, bujnih grudi i širokih bokova, kao noć crne duge guste kose, žarkocrvenih usana, crnom olovkom uokvirenih jasnoplavih očiju, pod debelim slojem pudera i vrlo narumenjena (puno godina kasnije s takvom sam se šminkom susrela jedino u kazalištu), u prozračnoj haljinici žarkih boja, obuvena u večernje sandale ogromnih peta i ukrašenih štrasom… Na svečanoj premijeri ili gala večeri ne bi mogla proći nezapaženo, ta kako je tek mogla ostati neprimijećena na plaži, gdje sva, bilo suha ili od mora mokra tijela s glavama bez frizura, izgledaju slično i, više-manje, neupadljivo…
Buljili smo u nju, čak se nimalo ne trudeći sakriti to, a buljili su i mnogi drugi, naročito mukog roda… Činilo nam se tada da ona to uopće ne primjećuje, ili da joj je posve svejedno, no sada sam sklona vjerovati da je ona itekako svjesna da svi gledaju, da je to i bio njezin cilj; biti drugačija i pošto poto zapažena.
Dolazila je na isto mjesto gotovo svaki dan, nikada je nismo vidjeli da se kupa, ma koliko vruće bilo. Djetinjom maštom i znatiželjom, nagađali smo svašta: da uopće ne zna plivati, da joj je muž pomorac pa da zato tamo sjedi i stalno gleda na pučinu i razmišlja hoće li se on i kada vratiti…
Ona je za nas bila žena-amazonka, zastrašujuća i snažna, tajanstvena i nepredvidiva, drukčija od svih drugih žena.
Dečki su pomalo maštali o njoj i pribojavali se u isti mah, a mi cure raspredale smo o tome kako je moguće da itko na sebe stavi onoliko šminke po toj vrelini, pa smo sa zanimanjem i strpljivim iščekivanjem promatrale njeno lice nadajući se kemijskoj reakciji sunca i znoja sa slojevima boja… No, ona nikad nije ostajala toliko dugo, kao da nam namjerno nije htjela priuštiti to dugo očekivano zadovoljstvo.
A onda se jednoga dana dovezla na ogromnom i vrlo bučnom motoru. Točnije, dovezao ju je golem bradati muškarac. Dugo su bez riječi su sjedili jedno kraj drugoga na njezinoj klupici; ona u jednoj od svojih šarenih kratkih haljinica i pod uobičajenom ratnom spremom boja na svom licu i on, gol do pasa, dlakav, crn, odjeven samo u žute kratke hlačice i crne japanke.
Bestidno smo buljili u njih; onda je Nikica uzeo svoju gitaru (od koje se nije odvajao ni po noći) i zapjevao dobru staru Azru, a ubrzo i mi skupa s njim:
«Zvali su je Krvava Meri,
Nikom nije dala olako;
Voljela je dlakave zvijeri,
Gonila ih strasno dan i noć…»
- 20:46 -
